Brza američka vojno-obavještajna operacija u Venezueli, izvedena 3. siječnja, u kojoj je u svega nekoliko sati zarobljen predsjednik Nicolas Maduro, razotkrila je jednu od temeljnih slabosti ruskog geopolitičkog projekta. Savezništva koja Moskva godinama gradi kao protutežu Zapadu pokazala su se krhkim i uglavnom simboličnim, zaključuje Politico u svojoj analizi.
Još pogubnije po Kremlj, potez američkog predsjednika Donalda Trumpa dodatno je naglasio ono što Rusija sve teže prikriva – gubitak stvarnog kapaciteta i vjerodostojnosti globalne sile kakvom se godinama nastoji prikazati.
Američke snage su u munjevitoj akciji napale ključne ciljeve u Venezueli, zarobile Madura i njegovu suprugu Ciliju Flores te ih prebacile u Sjedinjene Države, gdje se suočavaju sa sudskim postupcima zbog navodnog međunarodnog krijumčarenja droge. Operacija je provedena brzo, bez većih posljedica i bez ozbiljnog međunarodnog otpora.
Time je Trump, paradoksalno, demonstrirao upravo ono što Vladimir Putin godinama pokušava nametnuti kao novu globalnu realnost – svijet u kojem sila ima prednost nad pravilima. Razlika je, međutim, u ishodu. Dok je američka akcija završena u jednom danu, Rusija je već četvrtu godinu zaglavljena u iscrpljujućem ratu u Ukrajini, bez jasnog strateškog uspjeha.
Ideja „multipolarnog svijeta“, kakvu Putin promovira – mreže autoritarnih režima od Latinske Amerike do Bliskog istoka koji se međusobno štite od Zapada – ovom je operacijom ozbiljno kompromitirana. Kada su ulozi postali visoki, Moskva se još jednom pokazala nesposobnom ili nespremnom intervenirati u korist svojih saveznika.
Prvi znakovi tog sloma vidjeli su se već 2023., kada Rusija nije spriječila Azerbajdžan da vojno preuzme Nagorno-Karabah, unatoč formalnim sigurnosnim obvezama prema Armeniji. Godinu kasnije, Kremlj je nemoćno promatrao urušavanje režima Bašara al-Asada u Siriji, kao i gubitak strateške luke Tartus. Ni Iranu Rusija nije mogla pružiti konkretnu pomoć tijekom američko-izraelskih udara na nuklearna postrojenja. Venezuela je sada samo najnoviji primjer.
Posebno ponižavajuće za Moskvu jest činjenica da ovaj put nije uspjela osigurati ni simbolično utočište svom savezniku. Dok su Viktor Janukovič i Bašar al-Asad završili u Rusiji, Maduro je pred američkim sudom u New Yorku, u zatvorskoj odjeći.
Službene reakcije Kremlja svodile su se na optužbe za imperijalizam i pozivanje na suverenitet, no ironija takvih izjava, s obzirom na rusku agresiju na Ukrajinu, nije promakla ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti.
Unutar Rusije, reakcije su bile još znakovitije. Nacionalistički komentatori i politički analitičari otvoreno su govorili o gubitku ugleda i nemoći. Bivši obavještajac Igor Girkin poručio je da je još jedan ruski saveznik ostavljen bez pomoći, dok je politički analitičar Abbas Galjamov ocijenio da je Trump u Venezueli učinio ono što je Putin obećavao u Ukrajini – ali u pola sata, a ne u godinama rata.
Čak je i ultranacionalistički ideolog Aleksandar Dugin javno priznao osjećaj zavisti, pozivajući Kremlj da „radi kao Trump, ali brže“. Takve izjave rijetko se čuju u Moskvi i dodatno potvrđuju dubinu unutarnje frustracije.
Kako zaključuje Politico, Putin je sam pomogao stvoriti svijet u kojem se uspjeh mjeri isključivo učinkom sile. Problem za Kremlj je što se sada pokazalo da u toj igri netko drugi igra učinkovitije – i bez vidljivih posljedica.